(Žarko MILENIĆ: Zaslužni građanin,
Orion, Rijeka, 2013.)
U
jednom od pisama Maxu Brodu, Franz Kafka je svom prijatelju napisao: „Pisac
koji ne piše je čudovište koje se udvara ludilu“. Polazeći od toga, bilo bi
zanimljivo raspravljati o mogućnostima pisca da udovolji toj svojoj ličnoj
terapiji (čitaj pisanju) u okruženju gdje ona ne može ujedno biti izvor
prihoda.
Mjesto
umjetnika u društvu je oduvijek bila apstraktna pozicija; jedan apsurdni biotop
koji, ukoliko se posmatra sa neke pragmatične tačke gledišta, postaje sasvim
nejasan, neomeđen i nedefiniran. Stoga ne čudi da se mnogi umjetnici za svoga
života i svoga umjetničkog stvaranja pozabave upravo tom temom, to jeste temom
položaja umjetnika u društvu.
Milenić
u svom romanu Zaslužni građanin smješta taj položaj u fiktivni grad pod imenom
Hrid. Njegov protagonista Marko Marković, pisac i novinar bez izgleda na stalno
zaposlenje, stiže iz Bukača u Hrid u nadi da se ostvari kao pisac koji će biti
priznat u društvu. U svom rodnom mjestu Bukaču on nailazi na neodobravanje
svoga poziva kako od strane društva tako i u redovima svoje obitelji. Na
prijedlog svog „rođaka“ Antona, Marko se seli u Hrid. Zaintrigiran je titulom
zaslužnog građanina po kojoj je u Hridu čak nazvan i gradski park.
Tokom
svog boravka u tom gradu, u kojem gradonačelnik pokazuje interesovanje za
dovođenje sportaša i svih mogućih umjetnika osim pisaca, Marko nas upoznaje sa
svojim poteškoćama u nalaženju adekvatnog stana, te nam daje uvid u nekolicinu
svojih ljubavnih veza. Te veze su, uglavnom, fatalističke, pa čak do te mjere da
se mogu činiti fantastičnim. One su za protagonistu svojevrstan bijeg iz
svijeta pisaca u svijet koji ne podliježe striktnim strukturama fikcije.
Marko
Marković tako unutar svijeta romana bivstvuje razapet između nekoliko
derivacija tog svijeta. Tu je instanca izdavaštva u kojem pisac traži mjesto
kako sebi tako i svojim djelima. Ovaj svijet je u romanu opisan kao zamršena
mreža ispletena ljudskim manama, zavisti, pseudo-piscima i
pseudo-intelektualcima te njihovim uzajamnim (ne)odnosima.
Drugi
nivo svijeta protagoniste jeste spomenuti ljubavni život. U njemu protagonista
pada u bezdan nelogičnosti ljudskih emocija. Ženski likovi se čine kao amorfna
priviđenja koja se bez poteškoće kreću u tom svijetu, dok protagonista u njega
projicira stabilnost za koju bi se volio pridržati. Ipak, na kraju on je
nemoćan u svom nastojanju, pa postaje tek statista u spostvenoj drami koja se
odvija oko njega.
Treći
nivo romanesknog svijeta je sama fikcija. Pisac koji stvara; koji u svojim
djelima sebi slaže strukturu koja mu nedostaje u stvarnom životu. Marko je
produktivan i plodan kao umjetnik; kao pisac. On ne nailazi na poteškoće kada
dođe do čina stvaranja. Štaviše, on se u produkciji svojih djela ostvaruje kao
ličnost. Sve tegobe i neuređenosti stvarnosti u djelima nestaju i postaju
precizno konstruirana tvorevina u kojima pisac pronalazi oslonac.
Drugi
nivoi svijeta postaju virtualni. Oni su Drugost u odnosu na svijet koji se
proteže kroz djela pisca. U svijesti pisca nastaje nepremostivi gap između tih
svjetova. Međutim, koliki god taj razmak bio, djela ipak ostaju dio stvarnog
svijeta. Svijet koji pisac konstruira je na kraju krajeva podređen onome u
kojem je sām pisac; svijet u kojem se nema ni za šta uhvatiti.
Grad
Hrid, u kojem je smještena glavna radnja Milenićevog romana, je kolerat
različitih profila ličnosti pisaca. Neki se u njemu ostvaruju kao osobe kojima
je vrijedno poklanjati pažnju, drugi se putem dugogodišnjih angažmana u pravim
krugovima društva nametnu na mjesta intelektualne elite grada. Usprkos svemu, mi
nakon određenog vremena ne razmišljamo o Hridu kao o mjestu radnje, već ga
doživljavamo kao šizofreničku ličnost koja je satkana od svih onih koji u njemu
borave.
Hrid
kao lik u romanu zauzima mjesto antagoniste. Ono u tom smislu pokreće radnju,
ali u isto vrijeme opstruira protagonistu u ostvarivanju svoga cilja. Markova
djela tako postaju bojište na kojem se odvija borba između njega i sredine u
kojoj živi, a u isto vrijeme trebaju da budu sredstvo kojim će u toj sredini
ostvariti uspjeh i dobiti titulu zaslužnog građanina. U trenutku kada Marko
postaje svjestan paradoksa u koji je zapao, on gubi svaku nadu u to da će ikada
biti nešto više od fusnote u književnoj povijesti tog grada.
Žarko
Milenić nam svojim lucidnim poznavanjem mehanizma po kojem operiraju književne
scene na našim prostorima predočava jednu tragikomičnu sliku o umjetniku koji
se, u potrazi za svojim mjestom u društvu, pronalazi u mat poziciji koju je sām
orkestrirao.
(Brčko, 2014.)
