- Ko će sve
ovo zaposliti? - uzdahnu Bego, gledajući hordu učenika
koja je stajala na autobuskoj stanici, a zapravo ga zaboli kurac i za njima i
za odgovorom na to pitanje. Rekao je to tek onako, da ispadne zabrinut.
Svoju smeđu bradu
prošaranu prvim nijansama sivkaste boje pogladi, još jednom uzdahnu i srknu
kafu, pazeći da ne pokapa novo odijelo.
- Ne znam - zatrese Mirza glavom. Pokušao je djelovati zabrinutije od Bege, ali
nije uspijevao. - Tužno je - dodade i srknu svoju kafu.
Bego protrlja oči
ne bi li iziritirao suze iz njih. Zjenice su mu se caklile ko u kakve Diznijeve
životinjice.
- Ja šta je
nego tužno - zadrhta mu glas. - Strašno.
- Jest, jest - dodade Mirza ponovo i rukom pređe preko svog podočnjaka kao da s njega
briše neku imaginarnu suzu koju je sebi umislio.
Sjedili su tako još
par minuta, svako malo kopajući prstima sebi oči, ali nikako da istjeraju suzu.
- Kako tvoji?
- progovori napokon Bego kad vidje da od suze nema ništa.
- Mašala - reče Mirza. - Tvoji?
- Mašala - reče Bego. - Mašala.
- Mašala - reče Bego. - Mašala.
