(Peter
SEMOLIČ: Lice u ogledalu, Književni klub Brčko distrikt BiH, Brčko, 2014.)
U
Semoličevim pjesmama poetske slike dosežu dimenziju fotografije. One su tu pred
nama, stvari po sebi. Banalno, baš kao fotografije. I, na prvi pogled, kao da
ne žele biti ništa više nego to. Prikazi jednostavnosti i uobičajenosti. A
onda, kada se osjećamo sasvim zaštićeno od bilo kakvog značenja, ono se na nas
sruši poput nezaustavne lavine sa neke pretpostavljene visine.
Ako
se sjetimo puta koji je fotografija kao medij prošla (pa još uvijek prolazi) od
trivijalnog bilježenja trenutka do legitimne umjetničke forme, moramo se
zapitati da li je taj put uistinu prolazila fotografija kao medij, ili naša
svijest o tom mediju. Ukoliko se malo više zabavimo ovom temom lahko možemo
doći do informacija o tome kako su nastale prve fotografije kada se (navodno)
fotografija uopće nije koristila kao medij za umjetničko stvaralaštvo. Tako
možemo naići na nekoliko eseja koji se bave kompozicijom, kontrastom, odnosa
svjetla i sjene itd., i to kod fotografija koje su nastale bez prethodnog
promišljanja o spomenutim stvarima. One su nastale spontano, ali se ipak u
njima nalazi dovoljno značenja da se o istom mogu pisati eseji.
Danas
postoje umjetnički fotografi koji nam svojim djelima dokazuju da je estetika
fotografije kao umjetnosti upravo taj balans između spontaniteta i poznavanja
umjetničke forme. Ipak, često se fotografija kao umjetnost omalovažava
argumentima kao što su: Svako može kupiti dobar foto-aparat i praviti sto
fotografija na dan; jedna od njih će valjati. Vodeći se ovakvom logikom, lahko
bi se onda moglo reći da svako može napisati i sto pjesama na dan, i da će isto
tako jedna morati da valja. To je, međutim, rijetko slučaj. Zašto?
Roland
Barthes je rekao da jezik nikad nije nedužan. On je kao semiolog naravno mislio
na jezik kao cjelokupno ljudsko iskustvo, ali čak i ako čitamo pojam jezik kao
jezik u užem shvaćanju (govor, pismo), mi možemo naslutiti odgovor na gore
postavljeno pitanje.
Jezik
je ličan. Pisanje poezije je lično. Okidač na foto-aparatu je stran, odvojen od
nas. Poezija, s druge strane, nastaje pritiskanjem okidača koji je u nama i do
kojeg je prvo potrebno doći. Većina ljudi vidi fotografa sa skupim
foto-aparatom i jasno im je da taj uređaj pravi fotografiju. Isti ti ljudi kada
vide pjesnika sa svojom olovkom i papirom ne mogu shvatiti uz pomoć čega je
nastala ta njegova poezija. Zbog toga je mnogo lakše tvrditi da je fotografija
kao medij akt spontaniteta. Mi, naravno, znamo da to nije istina.
Zašto
ovo spominjem? Usporedio sam Semoličeve pjesničke slike sa fotografijama koje
iznenada na nas ruše značenje u trenutku kada se uzdamo da su ništa više do
trivijalnih predstava stvarnosti. Da su nastale spontanim bilježenjem trenutka
(bilo u materijalnom ili idejnom svijetu). Ovdje bi se bilo zgodno poslužiti
jednom japanskom izrekom koja glasi: Umjetnost je iluzija spontaniteta. Pomoću
nje bismo mogli doći do odgovora na pitanje kako nam se nešto u jednom trenutku
može učiniti banalnim, a u slijedećem otkriti mnoštvo značenja kojih nismo bili
svjesni.
Fotografija,
koja nam se do toga trenutka činila nepromjenjivom datošću, odjednom otkriva
pukotine. Nešto nije u redu. Mi počinjemo pratiti pukotine i otkrivamo tragove
značenja koje je bilo skriveno pod tim plaštem banalnosti.
Semoličevi
stihovi vrše dekonstrukciju realnosti koju su stvorili. Oni izvlače pod ispod
naših nogu, a mi ostajemo lebdjeti u zraku bez mogućnosti i za šta da se
uhvatimo. Pjesnik nas tjera na to da izvršimo autopsiju pročitanog, te da u
kontekstu pjesme ponovo doživimo fotografiju, ali ovaj put svjesni pukotina.
Tako
u pjesmi Lice u ogledalu lirski subjekt doživljava epifaniju da su mu crte lica
jednake crtama lica njegovog oca. Ta epifanija, kao i većina epifanija, pojavi
se u eureka trenutku koji doživi lirski subjekt. U tom trenutku, on odjednom
postaje svjestan činjenice koja temeljno uzrujava svijest o sebi kao subjektu u
svijetu. Svijest o tome da je proizvod neprekinutog genetskog lanca koji svoje
porijeklo vodi od samog trenutka postanka života na zemlji. Njemu je, naravno,
najbitnija poveznica s ocem, čije karakteristike najbolje uspijeva prepoznati
na samome sebi.
Problem
se međutim javlja kada ovakav eureka trenutak treba predočiti drugom subjektu.
U prethodnom paragrafu sam iznio suštinu epifanije koju je Semoličev lirski
subjekt doživio. Ona kao takva može kroz moje riječi biti sasvim jasna i
razumljiva, ali nikako empatična. O čemu se ovdje zapravo radi?
Prilikom
svoga pisanja o toj epifaniji, ja nisam dosegao okidač koji se nalazi u meni.
Ja nisam napravio „fotografije“ koje će svjedočiti o tom iskustvu. Lirski subjekt
u Semoličevoj pjesmi, međutim, kroz stihove donosi kako fotografije njegovog
misaonog svijeta, tako i fotografije fizičkih karakteristika koje sve na kraju
dosežu vrhunac u epifaniji. Mi, dakle, čitanjem njegovih stihova pred sobom
imamo fotografije onoga što je prethodilo njegovom eureka trenutku. Kada taj
trenutak dođe, mi najednom postajemo svjesni da u svim fotografijama koje smo
prethodno gledali postoji nešto što smo propustili. Mi ih ponovo ispitujemo i
otkrivamo sve one pukotine iz kojih je probijalo značenje, koje smo prilikom
prvog čitanja registrirali na nesvjesnoj razini.
Ovim
činom, Semolič premješta svoju poeziju na metonimijsku razinu koja treba
zamijeniti čin čitanja pjesme sa činom razumijevanja spomenutih pukotina.
Tim
drugim čitanjem pjesma postaje metatekst samoj sebi. Ona počinje da komentira
naše razumijevanje prilikom prvog čitanja i time uspijeva otvoriti pandorinu
kutiju značenja.
Šta
je to značenje? Da li je uloga pjesnika (ili bilo kojeg drugog umjetnika) da
nam servira značenje na plati ili će prije biti da je njegova uloga ukazati na
trenutak svijeta (ponovo, materijalnog ili idejnog) koji postoji sām po sebi
pun pukotina iz kojeg svakog trenutka mogu izbiti koloriti značenja? Odgovor na
ovo pitanje svako od nas treba na kraju donijeti sam za sebe.
U
slučaju da se odlučimo za prvi odgovor, vodit ćemo veoma ugodan život i mirne
duše gledati na poeziju kao na nešto o čemu ne treba mnogo razmišljati. Isto
kao što ne treba tražiti značenje u zalasku sunca, koliko god on bio lijep, tako
ćemo i mi uživati u toj lijepoj riječi.
Odlučimo
li se, međutim, za drugi odgovor, za onaj gdje smo svjesni da svaki čin
stvaranja (koliko god se on spontanim činio) u sebi ipak krije pukotine; za
onaj gdje znamo da jezik nikad nije nedužan i da je pjesnik morao proći kroz
neshvatljivo stanje svijesti kako bi došao do svog unutrašnjeg okidača, onda se
moramo pomiriti s tim da ćemo u dobro konstruiranoj poeziji uvijek iznova i na
drugačije načine nalaziti pukotine i značenja bez nekog konačnog odgovora.
Semoličeva
poezija je baš takva, pa ko voli neka izvoli.
(Brčko,
11.1.2015)
