Nekima je suđeno da šute. S druge strane, imaš Envera. Čovjek baljezga ko da ga je mati rodila s dva jezika, a kad ne može više, naruči harmonikaša za naš stol kako mi ostali ne bismo mogli doći do riječi. Ima para, može mu se. Nadglasa nas svaki put, ili jezikom - ili lovom.
Desi se tako da jednom dođe neki Dušan u našu kafanu. Srbi su slabo
korzirali po našoj mahali, tako da nam je Dušan bio egzotičan poput nekog crnca
iz Konga. Na početku nismo znali da je Srbin, ali kada reče konobaru da se zove
Dule, majku jebo, ko da promijeni boju kože.
Baksuzluk je tako htio (a kažem baksuzluk jer se kod nas sudbina
dijeli na baksuzluk i nafaku) da se Enver, inače veliki nacionalista, nađe baš
tad u kafani. Izvadi Enver dvadeset maraka i dadne harmonikašu, te mu šapnu na uvce
naziv pjesme. Harmonikaš poče svirati i pjevati. Dušan se trgnu. Pjesma koja je
odzvanjala kafanom se pjevala u ratu.
Dušan iz džepa izvadi tuce novčanica i mahnu harmonikašu. Pedeset
maraka mu strpa u instrument i šapnu mu također nešto na uvce. Krenu neka
srpska pjesma. I tako čitavu noć. Te Enver svoju, te Dušan svoju. Naizmjence
dok se nisu toliko urokali rakijom da su počeli fulati čija je koja pjesma, pa
greškom dizali čašu i kad je svirala tuđa.
Mi ostali smo šutjeli i slušali. Morali smo.
Mi ostali smo šutjeli i slušali. Morali smo.
